Objašnjavanje negativnih događaja: naučena bespomoćnost

Šta se događa kada doživimo neuspjeh? Iako smo vjerovali u sebe, nismo uspjeli ostaviti cigarete ili smo možda doživjeli neuspjeh na poslovnom planu. Druga važna odrednica našeg fizičkog i psihičkog zdravlja je način na koji samima sebi objašnjavamo zašto se javio određeni negativni događaj.

Razmotrimo slučaj dva čovjeka koji su po prvi put u životu započeli neki privatni biznis i doživjeli prvi neuspjeh u poslu. Osoba A kaže samom sebi: „Kladim se da se ovo dogodilo zato što se nisam dovoljno posvetio svom novom poslu. Samo se moram više potruditi, i u narednom periodu ću sigurno postići bolje rezultate i poboljšati poslovanje.“ Osoba B kaže samom sebi: „Uh, čini mi se da se baš ne snalazim u ovom privatnom biznisu. Plašio sam se da nisam dovoljno sposoban da uspijem u ovom poslu, i, evo, bio sam u pravu.“ Šta mislite ko će od njih postići bolji uspjeh u svom poslu, u narednom periodu? Očigledno će to biti osoba A, jer je svoj neuspjeh objasnila na način koji joj laska i pruža joj veći osjećaj kontrole. Suprotno tome, osoba B će vjerovatno razviti naučenu bespomoćnost, koja se definiše kao stanje pesimizma koje se javlja kada negativan događaj pripisujemo stabilnim, unutrašnjim i globalnim faktorima.

Objašnjavanje negativnog događaja tako da se pripiše stabilnom uzroku, odnosno donošenje stabilne atribucije - vjerovanje da je događaj uzrokovan faktorima koji se tokom vremena neće mijenjati (npr. vaša inteligencija), što je suprotno promjenljivim faktorima koji se tokom vremena mogu mijenjati (npr. količina truda koji ulažete kako biste postigli uspjeh u poslu). Objašnjenje negativnog događaja tako da se njegovo pojavljivanje pripiše unutrašnjim uzrocima, odnosno donošenje unutrašnje atribucije - vjerovanje da je događaj uzrokovan faktorima vezanim za vas (npr.vaše sposobnosti ili trud), što je suprotno faktorima koji su izvan vas (npr. karakteristike tržišta na kojem plasirate vaš proizvod). Najzad, objašnjavanje pojavljivanja negativnog događaja tako da se pripiše globalnim uzrocima, odnosno donošenje globalne atribucije – vjerovanje da je događaj uzrokovan faktorima koji se mogu primijeniti u velikom broju situacija (npr. vaša opšta inteligencija, koja utiče na vaš učinak u brojnim područjima), a ne faktorima koji su specifični i primjenljivi samo u ograničenom broju situacija (npr. koliko ste dobri u poslovima vezanim za marketing, što će uticati na vaš učinak samo na poslovima te vrste, ali ne i na ostalim). Prema teoriji naučene bespomoćnosti, donošenje stabilnih, unutrašnjih i globalnih atribucija za negativne događaje dovodi do beznađa, depresije, smanjivanja truda i teškoća u radu.

Sljedeći primjer je dobro poznat svim ljubiteljima fudbala i sporta uopšte. U pitanju je bivši francuski reprezentativac i nekadašnji as Barselone, Erik Abidal, kome je otkriven rak jetre 2011. godine. Međutim, Abidal je operisan i, na iznenađenje mnogih, vratio se na teren samo šest nedelja nakon operacije. Samo 71 dan je prošao od operacije kada je ‘Abi’ odigrao prvih 90 minuta, u pobjedi Barselone od 3-1 nad Mančester Junajtedom u finalu Lige šampiona na Vembliju. To se sigurno ne bi desilo da je “naučio da bude bespomoćan”.abidal_despedida02_reu_15

Umjesto toga, spoznao je da svaki fudbaler, svaki sportista ima uspone i padove i da je to jednostavno sastavni dio svakog sporta, i svakog posla generalno.“ Ta utakmica je bila veliki izazov za mene, ali shvatio sam da ono što se meni desilo može se desiti svakome, bez obzira na profesiju i godine” – atribucija spoljašnjem (određene okolnosti, a ne nešto vezano za njega) i specifičnom uzroku (nešto ograničeno na samo tu situaciju) “i bio sam odlučan u namjeri da se moje fizičko stanje vrati na nivo na kojem je bilo prije bolesti”- promjenljivom (nešto što će se vjerovatno promijeniti).