Čovjeka ne čine njegove mogućnosti, već njegovi izbori.
Šta je smisao penjanja na planinu, besciljnog kako neki doživljavaju jer se ionako moramo vratiti sa vrha, kako kroz fizički i duhovni napor uzdizanja otkrivam sebe i kako kroz neprolaznu i vječnu estetiku prirode čovjek može oplemeniti sebe i postati bolji?
Teško je iz naizgled udobnog, toplog doma razumjeti motiv alpiniste da tu toplinu zamijeni neudobnim i studenim šatorom, da se uprkos mećavama i drugim nedaćama uspinje uz vrletne litice do planinskih vrhova na kojima pronalazimo mir, sebe, slobodu…
Kao i za sve drugo čime se ljudi bave, tako i potreba i želja bavljenja alpinizmom i drugim ekstremnim sportovima ima svoju racionalnu i iracionalnu stranu, ili, kao što kaže Frojd, sve što činimo, kažemo, mislimo, izraz je našeg uma – svjesnog, podsvjesnog ili nesvjesnog. Za uspjeh je važno da racionalno i iracionalno nijesu u suprotnosti već da se međusobno dopunjavaju tj. da racionalno stavlja iracionalno u okvire stvarnosti.
Strast kojom se ljudi uspinju na planinske vrhove je takva da gotovo nema racionalno objašnjenje. Ne bar za one koji nikada nisu osjetili tu magiju. Svaki alpinista ima svoje „razloge“ tako da nema jedinstvenog odgovora. Možda odgovor leži u ljudskoj prirodi, u filosofiji života koja svakog čovjeka tjera da se uspravlja, ide naprijed, teži višem.
Težnja ka Bogu, ka savršenstvu, visinama, svoj najbolji ovozemaljski odraz ima u simbolici uspona na planinski vrh, u velikom naporu i žrtvi da se dodirne najviša tačka u prostoru, da se čovjek sjedini sa vrhom stijene, planine koju je Bog stvorio takvom da svojim obličjem predstavlja odraz nesavršenstva zemlje i ovozemaljskog bitisanja, a da je pritom to nesavršenstvo nestvarno lijepo.
Mnogi poznati alpinisti su pisali i objašnjavali svoju strast koja je nerazumljiva onima koji je nikada nisu osjetili.
„Ne uspinjem se na planine da bih osvajao njihove vrhove. Zašto, onda, to činim? Srljam u životno opasne situacije da bih spoznao svoje strahove, sumnje i uzvišene osjećaje“-zapisao je jednom prilikom Rejnhold Mesner, najpoznatiji svjetski alpinista, pokušavajući da objasni suštinu adrenalinske zavisnosti koja alpiniste tjera na nevjerovatan napor i visoki rizik.
“Ako ne možete razumjeti da postoji nešto u čovjeku što ga tjera da se suoči sa planinom, da se izlaže naporima, da ide stalno naprijed, sve više i više, onda ne možete uočiti što mi idemo. Ono što dobijamo iz ove avanture je čist užitak. A užitak je, nakon svega, kraj života“, rekao je George Mallory, alpinista koji je zauvijek nestao u masivu Everesta 1924. godine.evjerovatan napor i visoki rizik.
Profesor i strasni alpinista Raško Dimitrijević je zapisao: “Takvo potpuno upoznavanje sebe, takva istina oslobođena sjenke laži, to poniranje u sopstvenu ličnost na mjestima gdje ne može da postoji sujeta, gdje se nagonski strah mora pretvarati u podstrek za borbu i održavanje života, gdje sva osjećanja, za koja postoje zvučna imena ustupaju mjesto nečem što je nedovoljno određeno, gdje se čovjek, prividno tražeći smrt, otkupljuje i osposobljava za dalji život-to je duboki smisao alpinizma”.
“Kud god pogled dopire-svuda samo planine. Smele oštrice stena, lednici, veličanstvene ledene padine najviših vrhova sveta. Stenjanje leda podamnom, snežne mećave, hladne polarne noći, umirujući žubor ledničkog potoka što ga mraz polako okiva u led, vetar koji pokušava da te otrgne i baci u dubinu, izmučena lica i užareni pogledi prijatelja, led na bradama, smrznuti prsti, pucketanje vatre, tiho mrmljanje pesme, mali useci u steni koji pokazuju put, osećaj beztežinskog stanja, putevi, staze, aerodromi, deca, dom, posao, besane noći, blato do kolena, kiša, pijavice, strah, hrabrost, svakodnevni naporni treninzi, zabave, luda trka, lagani tihi koraci, usamljenost putnika, uspesi, radost, tuga, razočarenje, smrt, težak rad bez odmora, izležavanje, topli dom, ljubav, opasnost, avanture…
Sve je to moj život. Put koji ne vodi nikuda do na sledeći put, a ovaj opet na sledeće raskršće. Beskonačno. Sloboda u najpotpunijem smislu reči. Osuđen sam na slobodu, toliku slobodu da u mnoštvu ljudi koji me vole i onih koji za mene ne mare, ostajem sam. Sam sa svojim željama, snovima, čežnjama, sam na svom večnom putu…”, zapisao je Jernej Nejc Zaplotnik, najbolji svjetski alpinista osamdesetih u svojoj kultnoj knjizi „Put”.
Upravo je sloboda najveći dar planine. Sloboda je vječna inspiracija, sloboda je cilj, sloboda je mjera čovječnosti. A planina je sloboda, beskrajna sloboda. Tamo se diše punim plućima, tamo se brišu granice među ljudima. Sloboda je prvi odgovor i suština „osvajača beskorisnog”.
Osvajanje slobode kroz uspon na planinu ima posebnu dimenzuju koja se ne može spoznati nijednom drugom ljudskom akcijom. Ne bar na takav način. Proširiti vidike, spoznati ljepotu, sopstvenu mjeru kroz iskustva povezana sa uzbuđenjem i adrenalinom, put je kojim se rjeđe ide ali je zato dobitak vredniji. Fizika se tu preobražava u metafiziku. Penjući se na planinu mi dajemo šansu sopstvenoj metamorfozi trošnog i prolaznog u ono što je neuništivo u čovjeku. Fizičko bez duhovnog i duhovno bez fizičkog nije moguće. Ali su dometi fizičkog vrlo mjerljivi a duhovnog neiscrpni. Smisao i korijen te čudne strasti duboko je u čovjeku. Nevidljivi uspon što se odvija u ljudskoj duši koja teži neprekidnom usavršavanju, kroz uspinjanje na planinu, kao kroz ushođenje k Bogu je drugi odgovor i suština alpinizma.
Često ljudi koji nijesu iz ove priče, iako, makar deklarativno razumiju strast dosezanja planinskih vrhova, ne razumiju potrebu da se stalno i iznova vraćamo planinama, mnogo puta na isti vrh, istom stazom, istim koracima. I šta kad se dosegne najviša tačka na planeti Mont Everest, dilema je samo kod onih koji površno percipiraju život posvećen usponima. Odgovor je jednostavan, kao i u životu: nastavi da hodaš, nastavi da penješ. Čovjek jednom „zaražen“ planinom, nikada ne miruje, ne prestaje njegova želja za usponima, za vrhovima. Pogrešno je mišljenje da čovjek osvaja planinu. Kako je moguće osvojiti nešto tako veličanstveno kao što je planina? Planina osvaja nas. Jednom, za cio život.
Svaki vrh, svaka planina su iznova lijepi, svaki put otkriješ neku novu dimenziju i svaki put ih doživljavaš drugačije. I Mont Everest i brdo iznad sela čovjeka obogaćuju, čine ga humanijim, čovječnijim. Priroda uopšte je prirodno stanište čovjekovo. Boravak u prirodi je najbolji lijek protiv svakodnevnih stresova, on regeneriše duševno stanje a održava fizičko zdravlje. Planina ubija monotoniju života u gradovima, nehumanim stambenim objektima, skučenom prostoru. Planina oslobađa čovjeka negativne energije, preopterećenosti koju nameće današnji tempo života. Planina vraća čovjeka sebi, za razliku od komfora savremenog življenja koji ga otuđuje od sebe i drugih.
U ovom vremenu sirovog i surovog materijalizma prirodno je da ljudi ne razumiju rizike koji ne donose nikakvu konkretnu dobit, upornost koja ne donosi novac. Taj dobitak koji je stvar ljudske duše, traganja za tajnom, privilegija je rijetkih, odabranih. I zato se on ljubomorno čuva, kao kakva amajlija za čitav život, za vječnost, za onaj trenutak preobražaja u više sfere. Dok ljudi navikli na udobnost ne žele previše da rizikuju, taj mali broj savremenih asketa ima priliku da osjeti mistične dimenzije fizičkih, pa i duhovnih visina. U ovom prolaznom životu i svijetu, osjetiti neprolaznost, vječnost, ravnotežu duha i tijela, vidjeti beskrajne prostore, privilegija je za koju cijena nema mjeru. Nije lako platiti tu cijenu, jer ona često znači rizikovati život, hodati po ivici noža za trenutak beskrajne ljepote i duhovnog mira, koje vam pruža boravak na najvišim planinama i vrhovima. Vrhovima koje čovjeka vezuju za nebo koje nas sve čeka, bez obzira rizikovali ili ne, živjeli u neprirodnim građevinama ili u saglasju sa prirodom, poštujući njene zakone i njena pravila. U tom surovom svijetu bijelih, studenih daljina čovjek potpuno fizički doživi ono šta nam sljeduje, premetanje u vječnost, u apsolutnu slobodu, u bezdimenzionalnost duha. To planinare, svojevrsne tumače tajni visina, čini privilegovanim u odnosu na obične smrtnike. To sam lično osjetio i doživio na velikim planinama svijeta. Neka to bude treći odgovor i suština penjanja.
Četvrti odgovor i razlog penjanja je samospoznaja koje nema bez samopobjeđivanja i pomjeranja granica sopstvenih mogućnosti. Uspon na planinu neposredno i na najefikasniji način dovodi do samospoznaje, što je vrlo važno za stabilnost fizičku i psihičku, naposletku za otkrivanje suštine života. Kroz neprestano samopobjeđivanje, koje zahtijevaju usponi na velike visine, otkrivam tajnu života, doživljavam Tvorca, svoje mjesto pod suncem, nastojim da postignem harmoniju duha i tijela, ravnoteža života i da je uskladim sa vječnom harmonijom univerzuma…
I konačno, uspon na planinu ima još jedan značaj, ne manje važan od prethodno pomenutih, posebno u kontekstu savremenog življenja: savladavanje strahova i limita koje nam je odredila priroda ili smo ih sami sebi nametnuli. Strah, posebno iskonski strah od smrti je dio čovjekove prirode dobijene sa rođenjem. Hrabrost je pobijediti strah i donijeti odluku da se preuzme rizik i prihvati odgovornost za moguće posledice.
Alpinizam je aktivnost sa visokim nivoom rizika, ali rizik se može kontrolisati ukoliko se postupa u skladu sa pravilima i ukoliko je odluka o preuzimanju rizika utemeljina na objektivnoj procjeni za koju je potrebno veliko znanje i iskustvo. Alpinisti su često u situaciji da odluku donose na osnovu intuicije, ali zar tako nije i u životu?
U alpinizmu za protivnika nemamo drugog čovjeka ili suparnički tim, već savladavamo prirodne sile i prepreke. Ovdje se greške ne plaćaju gubitkom utakmice ila ranga na tabeli, već je cijena mnogo veća, nekad se plaća i samim životom. A da bi se savladale sve prepreke penjanja na planinski vrh potrebno je da alpinista poznaje sebe, da poštuje planinu i njene zakone, dobro procjenjuje objektivne i subjektivne opasnosti, da je u stanju da sagleda vlastitu snagu i slabost i da na osnovu tih parametara napravi strategiju i taktiku.
Uostalom, tako je i u životu. Jedini siguran put ka uspjehu u alpinizmu, kao i svakoj životnoj situaciji, je korak po korak, od nižeg prema višem, lakšeg prema težem, od manje zahtjevnog ka više zahtjevnom, od manje opasnog prema opasnijem. Tako se stiču znanja, vještine i kompetencije koje omogućavaju da se uspješno vlada i najopasnijim situacijama.
U svakodnevnom životu prepoznajemo ljude, čiji je broj na žalost veliki, koji žele ići kraćim putem, preskačući pojedine lekcije. To su “optimisti bez pokrića”. Oni se lako upuštaju i u najveće izazove, a svoj optimizam i vjeru u uspjeh ne temelje na vlastitom kvalitetu i realnim mogućnostima već ih presudno vezuju za faktor sreće, koja je neophodna ali nije dovoljan uslov. Graditi uspjeh strpljivo, temeljito, strateški, put je sigurnog koraka, put je koji, izvjesno, vodi do vrha sa koga je pogled na svijet i život zvijezdama mjeren. Graditi takav put u životu znak je da je čovjek pronikao u suštinu postanja, da je ispunio misiju dolaska na ovaj svijet.
Jovan Dučić je rekao: “Najveći broj ljudi ne znaju šta hoće, veliki broj ljudi ne znaju koliko mogu. Najređi je slučaj čoveka koji zna i šta hoće i koliko može”.
Meni su planine pomogle da budem među rijetkim. Želim da ovaj tekst pomogne da i vi koji ga pročitate budete među onima koji u svakom momentu znaju šta hoće i koliko mogu. A kad znate šta hoćete, kroz bilo koju aktivnost možete spoznati koliko možete. A kad spoznate koliko možete, i kad otkrijete sebe bez ostatka i bez maske, lako je doći do situacije da se pomjere granice sopstvenih mogućnosti. Jer, kao što reče moto ove priče: čovjeka ne čine njegove mogućnosti već njegovi izbori. Neka i vaš izbor bude neprestano iskušavanje sopstva.
Milan Radović, alpinista