Teorija društvene osnove – rad Lane Beckes i James Coan – nam govori da (za većinu nas), kada smo u izazovnoj situaciji, prisustvo drugog – često čak i stranca – smiruje naše sisteme tako da koristimo manje somatske i emocionalne resurse da se nosimo sa uznemirenošću nego da smo sami upravljali situacijom. Mi smo jednostavno stvoreni za međuzavisnost. Oni kažu:
Teorija društvene osnove (SBT) predlaže da je primarna ekologija kojoj su ljudska bića prilagođena ona koja je bogata drugim ljudima. Po našem mišljenju, ljudski mozak je dizajniran da pretpostavi da je ugrađen u relativno predvidljivu društvenu mrežu. Mrežu koju karakteriše poznavanje, zajednička pažnja, zajednički ciljevi i međuzavisnost.
Ovo je snažna izjava koja leti u lice naglasku naše kulture na autonomiji i individualnom uspjehu – vrijednosti koje proizilaze iz izolovane orijentacije lijeve hemisfere mozga, koja nas lišava osjećaja zajedništva. Takvo usredsređivanje na „mogu ja sam“ je stvarna povreda naše suštinske relacione prirode.
Sigurna međusobna blizina
Umjesto toga, mudrost našeg otjelotvorenog sistema je da cvjetamo najviše kada smo u sigurnoj međusobnoj blizini. Ako imamo neku vrstu planine na koju trebamo da se popnemo, bilo da to podrazumijeva preuzimanje stvarnog izazovnog zadatka ili neočekivanu potrebu da se istraje u fizičkom bolu, dolazak drugog mijenja našu percepciju poteškoća ili stepen bola bez promjene činjenica situacije. Što je osoba bliža i pouzdanija, veća je pomoć.
Najčudesniji dio ovog otkrića je da se regulaciona (neuronska) kola našeg mozga ne počinju snažnije paliti kada stigne prijatelj, kao što bismo mogli očekivati. Neočekivani rezultati studije pokazali su da ona zapravo pale manje, a još manje ako je voljena osoba od povjerenja pored nas. Ako imam osjećaj da mi čuvate leđa, moj sistem jednostavno nije tako uplašen, čak i ako ne možete ništa učiniti u izazovnoj situaciji. Na taj način, to što je neko pored nas oslobađa naše neuronske resurse za istraživanje, povezivanje, kreativnost i sve ostalo što nam je važno.
Zamišljam da se svako od nas može sjetiti trenutaka u kojima smo osjetili da se naš nervni sistem smirio, naše raširene oči opustile, srca smirila, i naši mišići se malo opustili kada je prijatelj došao da samo bude sa nama u trenucima patnje. Imajući u vidu prirodu naše kulture, svi mi trebamo odnose i zajednice u kojima svaki dan zagovaramo i podržavamo urođenu međusobnu zavisnost.
Benefiti podržavajućih odnosa
Društvena blizina i interakcija umanjuju kardiovaskularno uzbuđenje, olakšavaju razvoj neanksioznog temperamenta, sprečavaju oslobađanje hormona stresa, smanjuju neuronsku aktivaciju koja se odnosi na prijetnje i generalno promovišu zdravlje i dugovječnost. Nasuprot tome, društvena podređenost, odbacivanje i izolacija su moćni izvori stresa i kompromitovanog zdravlja. Mi smo jednostavno stvoreni za međuzavisnost.
Osim primarnih fizioloških potreba, društveni odnosi mogu biti najsnažniji faktor povezan s ljudskim zdravljem i dobrobiti. Socijalna izolacija donosi emocionalni bol i povećan rizik od bolesti i smrti, dok blizina bogatim društvenim mrežama umanjuje, sa stresom povezanu, autonomnu i hipotalamično-hipofizno-adrenalnu (HPA) osu (Eisenberger, Taylor, Gable, Hilmert, & Lieberman, 2007), i smanjuje rizik fizičkih i psiholoških bolesti.
Ili kako to je to napisao Charles Darwin:
…otac mi je govorio o pažljivom posmatraču, koji je sigurno imao srčanu bolest i umro od nje, i koji je pozitivno izjavio da je njegov puls bio uobičajeno nepravilan do ekstremnog stepena; i na njegovo veliko razočaranje uvijek je postajao normalan čim bi moj otac ušao u sobu.
Prisustvo drugih ljudi pomaže pojedincima da sačuvaju važne i često metabolički skupe somatske i neuronske resurse kroz društvenu regulaciju emocija. Kako mi pomažemo jedni drugima? Kroz Blue Coach Community koji čine ljudi koje interesuju Interpersonalna komunikacija i Mindfulness.