Djela pojedinaca ili grupa koja su vrijedna poštovanja, časti i divljenja. Velika umjetnička djela, atletizam, plemeniti akti samopožrtvovanja ili otpornost naspram velikih iskušenja i nevolja sve su primjeri inkrementalnog dostojanstva.
Svi imamo isti nivo temeljnog dostojanstva pri rođenju. Ipak moramo prosuđivati naše postupke u mjeri u kojoj povećavaju ili umanjuju inkrementalno dostojanstvo.
Dostojanstvo je stanje našeg vrednovanja, poštovanja ili uvažavanja. Postoji temeljno dostojanstvo koje bismo trebali dodijeliti svakom ljudskom biću. Ova je vrijednost već dobro uspostavljena univerzalno. Kroz dugi međukulturni dijalog, Ujedinjene nacije ratifikovale su 1948. Ujedinjenu deklaraciju o ljudskim pravima (UDHR) i time učinile da su ljudska prava opravdana na osnovu toga što sve osobe imaju dostojanstvo.
Nema ništa lako u tome da se ostane posvećen uvjerenju da smo vrijedni, bez obzira na sve. Prihvatamo istinu da naše dostojanstvo nije dostupno, bez obzira na to kako se neko prema nama odnosi. Kao što je Martin Luther King jasno rekao, „Nečije dostojanstvo može biti napadnuto, uništeno, okrutno izrugivano, ali nikad se ne može oduzeti.“
Znamo kako je sjajno kad nas neko vidi, čuje i prizna onakve kakvi smo i tretira nas kao da smo mu važni. Takođe, znamo kako se osjećamo kada smo tretirati kao inferiorni, diskriminisani, zanemareni, pogrešno shvaćeni, kritikovani i isključeni. Malo je gore od toga da se nađete u situaciji kada se prema vama postupa nepravedno i ne možete učiniti ništa po tom pitanju, ili da budete isključeni iz nečega što vam mnogo znači. Svi smo manje ili više svjesni osjećaja koji prate ova kršenja našeg dostojanstva.
Ono što nije uobičajeno je da ih iznesemo na raspravu. Često je previše sramotno priznati da se prema nama postupa tako loše. Zato moramo odlučiti da usmjerimo svoju pažnju na pitanja dostojanstva i pružiti jezik da ta pitanja iznesemo na površinu kako bismo osvijetlili patnju koja prati ta bolna ljudska iskustva i učinili nešto u vezi s njima. Ne moramo samo da živimo sa njima. Model dostojanstva ima načina da se pozabavi njima.
Prvi zavjet je priznati da nismo samo vrijedni već neprocjenjivi i nezamjenjivi. Ozbiljno uzimanje tog zavjeta znači da bismo sebe tretirali kao dragocjenu robu, pružajući sebi brigu i pažnju koju zaslužujemo.
Drugi zavjet je da potražite utjehu drugih kad počnete ispitivati koliko vrijedite. Veliki izazov u ovome je prisiljavanje sebe da se ne povlačite u osamu kada je povrijeđeno vaše dostojanstvo. Ignorisanje i skrivanje samo još više pogoršava situaciju. Trebamo druge da uvide pogrešno i pomognu nam da se od njega oporavimo.
Važno je to imati na umu: Drugi nisu sposobni oduzeti nam dostojanstvo svojim štetnim postupcima, niti nam mogu dati naše dostojanstvo. Naše dostojanstvo dio je našeg DNK. Ono što oni mogu učiniti jeste da nas podsjećaju na istinu o tome ko smo: neprocjenjivi i nezamjenjivi. Gledanje ove istine odražene u očima drugih ne samo da će učiniti da se osjećamo bolje, već će vratiti snagu i nadu koji će otopoti sumnju u našu vrijednost.