Kognitivna disonanca je mentalni konflikt koji ljudi iskušavaju kad su suočeni s činjenicom da su njihova vjerovanja ili pretpostavke pogrešne.
Npr. kada čovjek za sebe vjeruje da je dobra osoba (zar ne mislimo svi tako?), ali uradi nešto što je po njegovoj procjeni loše ili neispravno, javiće se nesklad i unutrašnja neravnoteža.
Teorija kognitivne disonance sugeriše da čovjek ima potrebu da sve svoje stavove i ponašanja drži u harmoniji i tako ukloni osjećaj nelagodnosti.
Jedan od najznačajnijih psihologa koji se bavio pojavom kognitivne disonance bio je Leon Festinger. Festingerov rad iz 1957. godine objedinio je postojeću literaturu o uticaju i društvenoj komunikaciji u okviru teorije kognitivne disonance. Festinger opisuje osnovne hipoteze kognitivne disonance na sljedeći način:
- Postojanje disonance (ili nedosljednosti), psihološki neugodno, motiviše osobu da pokuša da smanji disonancu i postigne saglasnost (ili konzistentnost).
- Kada je prisutna disonanca, pored toga što pokušava da je smanji, osoba će aktivno izbjegavati situacije i informacije koje bi disonancu vjerovatno povećale.
Smanjenje disonance se može postići promjenom akcija, ili selektivno sticanjem novih informacija ili mišljenja. Festinger i James M. Carlsmith objavili su svoj klasični kognitivni eksperiment disonance 1959. godine.
Primjer kognitivne disonance
Pušenje se često smatra najboljim primjerom kognitivne disonance. Dvije činjenice koje su protivrječne: “Ja pušim cigare” “Pušenje cigareta je nezdravo” Šta ljudi rade kada se stvori osjećaj kognitivne disonance?
Opšte je poznato da cigarete uzrokuju rak pluća, dok istovremeno pušači, kao i ostali ljudi, žele živjeti dugo i biti zdravi. Očigledno je odakle proizlazi disonanca u ovom slučaju. Postoji nekoliko načina na koje pušači pokušavaju da riješe svoju disonancu:
- Promjena vjerovanja ili mišljenja („Pušenje ustvari i nije toliko loše“).
- Promjena ponašanja („Odustajem od pušenja“).
- Dodavanje još jednog uvjerenja ili mišljenja („Ali ja jedem puno zdrave hrane“).
- Smanjenje važnosti („Ja volim da pušim, bas me briga za zdravstvene posljedice“).
Mnoge studije neuronauke pokazale su da nam Mindfulness meditacija može pomoći da regulišemo sopstvene misli i emocije, tako da usmjerimo pažnju na sadašnji momenat i druge ljude. Ova praksa ima širok spektar povoljnosti kako za um tako i za tijelo.
Mindfulness meditacija promoviše otpornost na stres kroz pozitivan uticaj na specifične psihobihevioralne domene, aktivnost mozga, odgovor na stres i posttraumatski rast i razvoj.