Na najjednostavnijem nivou, otpornost na stres ili rezilijentnost, podrazumijeva sposobnost povratka nakon stresa i ostati minimalno uznemiren datom količinom stresa. Psihološka otpornost definisana je fleksibilnošću odgovora na promjenljive situacione zahtjeve i sposobnošću povratka od negativnih emocionalnih iskustva.
Iako izraz otpornost na stres (rezilijentnost) prijeti da izgubi svoje značenje prekomjernom upotrebom, izraz je koristan referent za konstelaciju kvaliteta koji su pokazani kao ključni za zdravlje i dobrobit pojedinca; kvaliteti koje takođe stvaraju i održavaju živopisne, uspješne zajednice. Otpornost na stres se može izgraditi i pojačati razvijanjem i uvježbavanjem njenih komponentnih osobina.
Jedan od ključnih aspekata otpornosti je sposobnost da se efikasno i zdravo nosimo sa stresom. Stres može biti fizički i psihički štetan, ali otpornost može pomoći u sprečavanju i zaštiti od negativnih efekata stresa.
Walter Cannon je zaslužan za imenovanje „odgovora borba ili bijeg“ (fight or flight), a Hans Selye je nastavio rad, napominjući da
stres nije nužno nepoželjan … Stres od neuspjeha, poniženja ili infekcije je štetan; ali onaj od uzbudljivog, kreativnog, uspješnog rada je koristan. Reakcija na stres, poput potrošnje energije, može imati dobre ili loše efekte. Kratki stresori mogu biti energetski i optimizirajući, nadahnjujući psihološke temelje izvanrednih fizičkih ili muzičkih performansi, izazivajući kreativnost ili omogućava junački čin. Pojedini slučajevi ekstremnog ili akutnog stresa mogu biti incidentni ili traumatični.
Biološki posrednici reakcije na stres, uključujući hormone stresa (npr. kortizol, adrenalin) i inflamacija (upala), mogu sami po sebi štetiti dugoročnom fizičkom i mentalnom zdravlju. Zaista, hronični stres može negativno uticati na kognitivne funkcije i doprinijeti razvoju za brojna hronična stanja, uključujući kardiovaskularne bolesti, dijabetes tipa 2 i psihijatrijske poremećaje poput depresije. Pokazalo se da je hronični stres štetan za strukturu DNK; na primjer, dugotrajni stres istroši telomere koji štite krajeve hromozoma od oštećenja.
Djelovanje hormona stresa kratkoročno je korisno, ali može stvoriti štetu ako stresni odgovor ne bude isključen kad više nije potreban. Za održavanje tijela i uma u stanju zdrave ravnoteže potrebno je odgovarajuće paljenje i isključivanje medijatora reakcije na stres kako bi se izbjeglo prekomjerno izlaganje tim medijatorima. Jedan aspekt izgradnje otpornosti je sposobnost moduliranja reakcije na stres tako da se ne aktivira neprimjereno u odsustvu stvarnog stresora. U ovom kontekstu, biti rezilijentan znači pravilno reagovati na stres i vratiti se brzo.
Psihološka i fiziološka reaktivnost često se međusobno razlikuju. Ljudi koji su psihološki reaktivni skloni su većoj reaktivnoj fiziološkoj reakciji, dok oni koji su psihološki „stabilniji“ takođe imaju više stabilnosti i manje reaktivnosti u svojim fiziološkim reakcijama na stres. Na primjer, pojedinci koji pate od anksioznosti, depresije, usamljenosti ili imaju nisko samopoštovanje skloni su da okolnosti doživljavaju kao prijetnje daleko češće nego što je to stvarno.
Stres je rezultat interakcije između osobe i situacije; da li nastaje stres u bilo kojem datom kontekstu, u potpunosti zavisi od toga kako se procjenjuje situacija na osnovu toga koliko osobi znači u smislu njenih vrijednosti, ciljeva i fizičke ili psihološke sigurnosti. Ova evaluacija, koja se naziva procjena, utiče na posljedice čovjekove interakcije sa stresorom. Dakle, stres i trauma proizilaze ne samo iz vanjskog okruženja i iskustava pojedinca, već i što je još važnije, iz onoga što i kako osoba misli o njima.
Proces ocjenjivanja otkriva mogućnost promjene: ako promijenite ocjenu događaja, možete promijeniti ishod. Najmoćniji stresori za ljude gotovo su isključivo psihološki i iskustveni. Posljedice stresora u velikoj su mjeri određene kontekstom, uključujući način na koji se situacija doživljava i tumači, psihološko stanje pojedinca u trenutku stresora i njihova reakcija. Vlasništvo – bilo da se pojedinac osjeća osnažen i pod kontrolom, ili nemoćan i ugrožen – značajno će doprinijeti psihološkim posljedicama stresnog događaja. I akutni i hronični stresori su dio svakodnevnog života; mnogi stresori nisu ni predvidljivi niti se mogu kontrolisati, a neki su tako velikog obima – poput nuklearne bombe ili hroničnog siromaštva – da je nemoguće da iko ostane netaknut. Bez obzira na to, moguće je da pojedinac upravlja svojom reakcijom na stresor.
Negativni učinci stresa ukazuju na potrebu intervencija koje pozitivno utiču na regulaciju reakcije na stres. Šta više, psihološka priroda reakcije na stres daje osnovu za kognitivne i psihobehevioralne intervencije. „Inokulacija“ protiv stresa izgradnjom vještina otpornosti bila bi zaštitna protiv oštećenja od hroničnog stresa, posebno ako te intervencije regulišu posrednike reakcije na stres i imaju pozitivne učinke na moždane funkcije.