NAUČNA POZADINA
Ono šta nas kao sisare razlikuje od naših rođaka vodozemaca i reptila je nešto više od dlaka na tijelu i toplote naše krvi. Nama sisarima, zajednička je privrženost, potreba za bliskim odnosom između roditelja i potomaka, kako bismo se osjećali sigurno, bezbjedno, primijećeno i umireno. Jednostavno, interpersonalna komunikacija.
Čarolija privrženosti je u tome da naša djeca prisvajaju naše obrasce komunikacije, oblikujući samu strukturu svog mozga, dok sa odskočne daske sigurnog utočišta naše ljubavi kreću u svijet. Dok punoglavci kroz ovo prolaze odlično i bez roditeljske pažnje, ljudi, kao sisari, dijele zajedničku potrebu za snažnom pirvrženošću.
Štaviše, kao veoma poseban tip primata, mi imamo neobičnu naviku (više ključnu osobinu) koja se odnosi na način starateljstva: odgovornost da brinemo o svojim potomcima, pored majke, prepuštamo i drugim osobama. Naime, kod nas postoji „alloparenting“ ili „other-parenting“, kada brigu o našim voljenim novorođenčadima prepuštamo drugim osobama koje smatramo pouzdanim. Ovo kooperativno odgajanje djece ključ je naše prirode prilagođavanja. Rodimo našu djecu, podijelimo brigu o njima kroz komunikaciju sa bliskim osobama, a potom gradimo kooperativne zajednice koje proširuju ovaj međusobno povezani način življenja. Naši mladi rastu u adolescente, pripremajući se da se odalje od sigurne luke svojih roditelja i upuste u istraživanje svijeta.
Veze i odnosi, karakteristični su za ljudska bića. Kao što Robin Dunbar sugeriše, što je složeniji naš društveni život, to je složeniji i naš mozak. Tokom protekle decenije naučnici su istraživali kako odnosi koje imamo unutar različitih kultura – ponavljajuće šeme komunikacije koje nas povezuju u porodice, zajednice i društva – zapravo oblikuju strukturu i funkciju mozga.
Ove studije upućuju na to da naša iskustva oblikuju našu neuronsku arhitekturu – i da su naši društveni odnosi jedan od najvažnijih oblika iskustva koji doslovno kreira ono ko smo mi. A suština veze je upravo komunikacija. Komunikacija je ono što povezuje jednu osobu sa drugom ili jednu osobu sa više njih.
Možete vidjeti kako je naša kolaborativna priroda, prirodna pozadina za stvaranje komunikacije između članova grupe, vitalna za preživljavanje iste. Ako bismo mogli osjetiti unutrašnje stanje drugih osoba putem verbalne komunikacije i neverbalnih znakova, kao što su kontakt očima, izraz lica, ton, gestikulacija, dodir, vrijeme i intenzitet govora, onda bismo mogli povezati naše umove, povezujući jezgra naših unutarašnjih svjetova i stvarajući jednu integrisanu cjelinu od više pojedinaca.
Interesantno je da, osim što nam omogućavaju da preživimo, odnosi unutar grupe doprinose i našem napredovanju. Prevazilazeći važnost odnosa roditelj-dijete koja datira još od istorije sisara, ljudska sposobnost kolaboracije podstakla je ubrzan razvoj naše potrebe za složenom komunikacijom i složenom moždanom strukturom. Rezultat za sve nas je centralno mjesto koje zauzimaju odnosi u životu čovjeka. A sada dolazi još jedan zadivljujući obrt priče. Kako su naši mozgovi prihvatili potrebu povezivanja sa drugima, mi smo razvili neuronsku nekretninu kojom ispitujemo vlastiti osjećaj identiteta. To je tačno – izgleda da se prvo pojavljuju odnosi, a zatim samorefleksija! Prvo odnosi.
Sa centralnim mjestom koju imaju odnosi u oblikovanju naše evolucionarne istorije i našeg identiteta – individue i u cjelosti ljudske vrste – možda se nećete iznenaditi da čujete (ili se podsjetite) da su od svih faktora u ljudskom životu koji ukazuju na najpozitivnije ishode, odnosi podrške na mjestu broj jedan.Ishodi uključuju naš životni vijek, zdravlje našeg tijela i uma i sreću koju doživljavamo u životu.
Odnosi su najvažniji dio blagostanja ljudskog bića. To je jednostavno. I to je veoma važno. Ali postoji još jedan aspekt odnosa koji je takođe očigledan iz nedavnih naučnih istraživanja: Što se više povezujemo sa drugima i zagrlimo stvarnost naše kolaborativne prirode, više ćemo živjeti sa smislom, saosjećanjem, staloženošću i svrhom.
Cilj ove obuke je pomoći osobi da kroz posebni odnos sa koučem postigne dobru komunikaciju unutar sebe. A kada se to postigne, ta osoba može slobodnije i efikasnije komunicirati sa drugima. Takođe, možemo reći da je ova obuka o dobroj komunikaciji unutar i između ljudi. Dobra komunikacija ili slobodna komunikacija unutar ili između ljudi uvijek je ljekovita.
Pridruži se!
