Istraživanje o ponovnom učvršćivanju pamćenja i osvijetlio je put ka trajnoj promjeni kvaliteta života za one od nas koji su pretrpjeli velike i male traume. Svako od nas može primijeniti ovo novo istraživanje prema našoj vlastitoj paradigmi prakse, ali nauka koja stoji iza njega može podržati sve nas.
Naša patnja je pod uticajem implicitne memorije
Tokom više decenija, generalno se vjerovalo da možemo da regulišemo samo stepen nelagodnosti od neizliječenih i neintegrisanih implicitnih sjećanja koja se javljaju u našim tijelima, ali ne i da promijenimo osjećaj u jezgru što bi dovelo na put ka trajnoj promjeni kvaliteta života. Kada se ta stara iskustva pojave, ona mijenjaju našu percepciju svijeta oko nas, stimulišu naš automatski nervni sistem, utiču na našu probavu, i često snažno utiču na to kako se odnosimo prema drugima, i još mnogo toga. Naša patnja je mnogo više pod uticajem ovih implicitnih nastupa nego pod uticajem kognitivne memorije onoga što nam se dogodilo.
U poslednjih nekoliko decenija, prikupljeni su dokazi da je moguće da se ta sjećanja promijene u njihovoj srži – ne ono što se eksplicitno dogodilo, već ono što se implicitno zadržava u nama od ovih događaja. Kada iskusimo nešto zastrašujuće ili bolno i nemamo unutrašnje resurse (neuronska kola bazirana na prethodnoj ko-regulaciji) ili spoljne resurse (druge ljude) koji nam pomažu da ga integrišemo, oslobađaju se određene hemijske substance koje nam omogućavaju da pohranimo te uspomene prvenstveno u neuronske mreže u našim tijelima i limbičkom sistemu. Oni brzo postaju molekularno zaključani u dugoročno pamćenje. Podsjetnici traume mogu dodirnuti i probuditi ova sjećanja, a onda se spustiti kroz naša tijela sa osjećanjem da se iskustvo ponovo događa. Svaki takav nastanak može biti zahtjev za pomoć u rješavanju i integraciji ovih patnji.
Jedan od značajnih doprinosa moderne neuronauke, je realizacija zasnovana na istraživanju, da naši simptomi imaju smisla u svijetlu onoga što se implicitno održava izvan svijesti.
Put ka trajnoj promjeni kvaliteta života leži u dva iskustva koja se istovremeno dešavaju
Prvo, želimo biti u utjelovljenom kontaktu s implicitnim sjećanjem. To je osjećaj u našim tijelima, a ne samo razmišljanje o tome. Intenzitet utjelovljene memorije takođe treba biti u kombinovanom prozoru tolerancije, koji cvjeta kada smo s nekim u koga vjerujemo, tako da se i dalje osjećamo povezani s tom osobom čak i ako su emocije intenzivne. To samo po sebi ne otvara neuronsku mrežu koja drži traumu. To se dešava samo s dolaskom nepovezujućeg, reparativnog iskustva najčešće utjelovljenog u drugoj osobi (više u članku Stvoreni za međuzavisnost).
Ako se plašimo, osjećaj sigurnosti i zaštite od drugog obezbeđuje ovu nepovezanost. Ako osjećamo sram, potrebno je prihvatanje bez osuđivanja i tako dalje. Naša neuronska kola su tada otvorena da dopuste ovu novu informaciju, koja uključuje internalizaciju osjećaja pratnje zajedno sa bilo kojim novim iskustvom koje se nudi. Kao da je ovo sjećanje čekalo dolazak takve podrške. Često, najneposrednija promjena koju ljudi doživljavaju je od osjećaja “sam/a u ovoj patnji” do osjećaja “mi smo ovdje zajedno.” Svako od nas može možda osjetiti olakšanje koje donosi dok ovo zamišljamo.
Moguće je da se neke implicitne uspomene promijene kroz jedno nevezano iskustvo, ali za mnoge od nas koji smo iskusili značajnu traumu, složenost ovih neuronskih mreža znači da im je potreban period podrške prije nego što postoji osjećaj da nešto nalikuje završetku.
Zadržavanje mogućnosti za ovu promjenu u mom tijelu, umu i srcu dok sam sa drugima donosi kvalitet nade u prostoriju koja ranije nije bila tu potpuno, i takođe me otvara ka većoj promjeni u mom tekućem iscjeljenju i to je put ka trajnoj promjeni kvaliteta života. Kao što smo vidjeli u prošlom članku o rezonantnom kolu, imamo neuronske puteve koji reaguju u mikrosekundama i koji nam pomažu da obezbijedimo takva iscjeliteljska iskustva za druge.